petak, 29.02.2008.
BOL
Pojavi se iznenada
s proljeća
donesena vjetrom što najavljuje
svetkovinu zalaska
Uhvati me nespremnu, ranjivu
razvodnjenu snom
opijenu ljepotom
pa zajedno sa sumrakom
pritišće moja ramena
Pobjedonosno se smiješeći
puže zatrpanim hodnicima mog uma
Okrzne usput svojim grubim dahom
čaške nadanja
Zagrebe noktom niti paučine
od uspomena najfinijih satkane
Otare mi osmijeh naletom opore stvarnosti
I grohotom u meni se smije
Smijeh njen nutrinom mi odzvanja
Kad se umori, sklizne u grlo
Tu se ugnijezdi
I guši...
I guši...
utorak, 26.02.2008.
DOM ANĐELA
Sagradit ću dom anđelima
U bistrini suze
zvonjavi smijeha
i središtu vatre
Tamo gdje dospijem uvijek
kad poletim predvorjem sna
petak, 22.02.2008.
OPORUKA
Kad presahnu izvori moji i sasuše rijeku u toku
i srce odluči kradom u crtu pretvoriti vrijeme...
posljednjim pogledom jasnim nastanim suzu u oku,
a usne, sa smiješkom u kutu, u spokoju zanijeme...
...odnesite klonulo tijelo gdje kolijevka-zemlja me čeka.
Nek okupa ga dahom svoje opojnosti.
Tu ljubljene mi njive, dolovi, vruljci i rijeka,
tu prošlost moja bdije i djedova smrvljene kosti.
U mojoj šutljivoj gori jecat će vjetar i drače,
žalobni što više neće cjelovom ticat mi rebra.
A zvijezde koje znadu kad prvim oglasih se plačem
tugom rasparat će nebo i satkat mi pokrov od srebra.
Ponesite me nježno k'o da sam lomna, od stakla,
nek tuđim korakom prođem livadom ocvalih boja.
Pa sve što sam za života rukom i pogledom takla
za neki novi život duša sačuvat će moja.
Položite me tamo ispod tog ljubljenog sunca,
u duboku, mirisnu raku, na malenom brijegu sred polja.
Ispletite mi vijenac od trnina i šipka ljutunca,
pa nek za vjeke vjekova vrši se zadnja mi volja;
U snovima neka mi mire cvjetovi proljetni žuti
kad usnem u voljenoj zemlji, ljubeć joj zanavijek skuti.
(mojim djedovima)
srijeda, 20.02.2008.
BUDI TU
Budi uz mene
kad osjetim se izgubljeno
na putu kojem znadem ime
ali još ne nazirem cilj
Kad sklupčam se
u grču, uplakana
od nemoći i neke mutne slutnje
Jer vode prebrzo naviru
mojim nemirom nošene
Budi kraj mene
nada mnom bdij
za san
i za buđenje
Ovdje gdje me ima
i tamo gdje jesam
ponedjeljak, 18.02.2008.
POVRATAK
Vraćam se sebi
lutanjima izmorena
koljena krvavih od posrtanja
i padanja
Sebe nalazim tamo gdje
ne znajuć'
oduvijek jesam;
u zavjetrini gdje svevremeno sanjam
vapeći za snom
Vraćam se sebi
bez kajanja
bez žaljenja
ali ne i bez bola
oslobođena želje za slobodom
Sebe nalazim
smirena i puna
i prepoznajem lice u ogledalu
četvrtak, 14.02.2008.
ODSJAJ NEIZBJEŽNOG
(Ovo napisah svom suprugu prije dvadeset i nešto godina.
Možda je pravi trenutak da ga podsjetim na te riječi.)
Svi su putevi tvoji vodili u mom smjeru,
na dalekom su cilju plamtjele moje oči.
Razderalo ti trnje i usne, i srce, i dušu,
a ja sam strpljivo čekala i znala da ćeš doći.
Sva su lutanja moja nosila tvoje ime,
i poljupci mi žudili za usnama tvojim.
Lomio me vjetar i magle mutile pogled
al' ti si bio spokojan – znao si da postojim.
Ni pobjeda ni poraz nisu mi satrle grudi;
iz raja i iz pakla izašao si isti.
Zastajali smo često, no ipak išli pravo
od mnoštva ljubavi prazni, od prošlosti čisti.
Sve da i nije sudbina umiješala prste
i prorekla naš susret na jednosmjernoj cesti,
iz prkosa, u inat svima našli bi jedno drugo,
jer tražili smo, čekali i morali se sresti.
-----------------------------------------------
DRAGI MOJI BLOGERI,
ŽELIM VAM DA DANAS SVI DOBIJETE NA DAR MNOŠTO OSMIJEHA, ZAGRLJAJA I POLJUBACA, A U VAŠEM SRCU NEKA VJEČNO BUDE VALENTINOVO!
VAŠA POEZIJA DUŠE
ponedjeljak, 11.02.2008.
POTRAGA
Gdje da te nađem
sumnjičavo hodeć'
sutonom gdje jurišaju očajnici
Rukom pod ruku
s utvarama straha
mimoilazim se s tvojim otiscima
Gdje da te nađem
dok bezglavo kružim
bezimenim stranputicama
oko srebrnog jezera
u kojem se kupaju zvijezde
Moram te naći
Moram ti dati
tisuće blistavih vjenčića snova
naramak smijeha
i jedan dan tuge
subota, 09.02.2008.
TEBI
(Ovu pjesmu meni je napisao moj sin prije nekoliko godina.
Nadam se da mu neće smetati što je želim podijeliti s vama.)
Ispod punog mjesečevog sjaja
kapi pijeska prolaze kroz dlan.
Stojiš u sjeni, potiho me pratiš
Daješ mi snagu, znam da nisam sam.
Svaka suza, svaki bijes
izazvani tvojom ljutnjom,
svaka pogreška i kriva riječ
odmjerene tvojom šutnjom.
Znam da smo sami kad kraj nas te nema.
U sebi vrištim, a zapravo sam tih.
Jedva dišem. U meni oluja se sprema,
pa svu svoju ljubav pretačem u stih.
I Boga, i nebo, i anđele molim
samo nek' te čuvaju kad te tako volim.
četvrtak, 07.02.2008.
U CRKVI USNULOG ISUSA
U praznoj crkvi skrušeno klečim,
i tiho molim. A sa visina,
s oltara zlatnog Gospa se smiješi
grleći nježno usnulog Sina.
Gleda me Gospa majčinski brižno.
Zna ona boli koje oćutjeh;
pozna sve brige, strahove, tuge,
sve grube riječi koje prešutjeh.
I dok joj šapćem : Pomozi, Gospe
tiho, uz drhtaj, k'o da se bojim,
pita me nijemo, k'o majka majku:
A gdje su sada sinovi tvoji?
U praznoj crkvi skrušeno klečim.
Dok sumrak pada ja milost prosim;
O, nemoj skinut' križ s mojih leđa,
samo mi snage daj da ga nosim!
ponedjeljak, 04.02.2008.
NA GRANICAMA
Srećemo se na granicama
Na tren se trgnemo
iz obamrlosti i bezvoljnosti
pa kad prođe prva zasljepljenost
razaznajemo obrise u daljini
Prikupljamo hrabrost za dodir ili riječ
i otiskujemo se do
granica svojih skučenosti
nesigurna koraka
nejasnih očekivanja
Prilazimo oprezno jedni drugima
Vrebamo krišom znakove slabosti
razmjenjujemo u neprepoznavanju poglede
A onda, preplašeni nečijim osmijehom
bježimo natrag u sigurnost
svojih strahova
-- -- --
U sigurnost svojih strahova
natrag bježimo
preplašeni nečijim osmijehom
Razmjenjujemo u neprepoznavanju poglede
vrebamo krišom znakove slabosti
Prilazimo oprezno jedni drugima
nejasnih očekivanja
nesigurna koraka
Otiskujemo se do
granica svojih skučenosti
i prikupljamo hrabrost za dodir ili riječ
Razaznajemo obrise u daljini
pa kad prođe prva zasljepljenost
na tren se trgnemo
iz obamrlosti i bezvoljnosti
Srećemo se na granicama
subota, 02.02.2008.
KAD POŽELIM UGASIT VATRE
Na zgarištu srca kad žarom rastinja
i potaknuta jutrom razbuđenim
u izgubljeno sjećanje
sramežljivo, sneno
razbukti u plam...
Oštru bjelinu dana budućih
s nejasnom vizijom sreće
luđačkim plamenom sprži i sagori
do bola,
do bijesa,
do suza...
Vatre kad u meni buknu
što urliču njegovim glasom
bespomoćno, besciljno bivam samo...
Izgubljeno, na pola puta
između tuge i sreće...
Razotkrivena!
Jer samo vatre znaju
ponore mojih dubina.
Pa gorim!
Gorim
do bola,
do bijesa,
do suza...
_ _ _
Pita me: Zašto plačeš?
Ne plačem, kažem,
samo želim ugasiti vatre...
