petak, 10.06.2011.
POKLON PRIJATELJA
Dugo te nema na razmeđi snova
a toliko toga još mogla bi dati
Ja čekam,
i šutim…
A slutim;
kad zalutam jednom pod prozore tvoje
po tuzi ću te prepoznati
-------------------------------------
Hvala ti dragi R. na ovim divnim stihovima...
ponedjeljak, 06.09.2010.
TVOJE RUKE
Uzdam se u tvoje ruke.
Jer, doći će vrijeme
kad širinom oka nećeš obuhvatiti svu moju tugu
a srce naviklo na spokoj
ne prepozna nemir u mom dahu.
Kad, naučen da raspoznaš nafinije promjene
u boji mog glasa,
ne uspiješ odrediti smjer mojih koraka,
a riječ u grudima zamre
ustrašena ledenim odjekom mojih tišina...
ja uzdat ću se u tvoje ruke.
Jednostavno,
propni se na prste
i nježno s neba uberi mi zvijezdu.
Tad znat ću – ništa izgubljeno nije!
ponedjeljak, 23.08.2010.
ŽELIM, ŽELIM...
Zvijezda za zvijezdom, suza za suzom, raskošnim su baršunom nebeskog svoda i pustopoljinama obraza moga nježno klizile. U nepovrat...
Želim, želim, želim... Toliko je želja duša nemirna izrodila, a najveća od svih ispuniti se ne može. Jer tebe, mila, vratiti ne mogu, iako su uza te vezana najljepša moja sjećanja na nevine dane djetinjstva, iako na te podsjeti svaki pogled uprt ka rascvalim poljima svemira.
Sjećaš li se kako smo nestrpljivo očekivale noći uoči Velike Gospe, pa krišom na rosnoj travi ležale do prvih naznaka zore i brojale zvijezde padalice. Nizale smo želje mladenačke k'o skupocjenu bisernu ogrlicu te je od zavidnih pogleda pažljivo skrivale. Da u tajne naše tkogod ne pronikne, da nadanja nam i snove netko ne urekne. Shvatile smo ubrzo da se želje ne ostvaruju tek stoga što su u misao uobličene ili glasno izrečene, no, to ljepotu tih trenutaka nije umanjilo. Oni mudriji i s manje zanosa odavno bi odustali. Mi smo staloženo zaključile da bi na svijetu nastao kaos kad bi svatko, pa tako i nas dvije, dobio baš sve što poželi, i kroz smijeh nastavljale nabrajati: želim, želim, želim...
Zvijezda po zvijezda, suza po suza, tiho su padale u toplu ljetnu noć. Znaš, mila, željela bih te ponovno primiti za ruku kad tama obgrli dosege našeg oka, i u tom se zajedništvu osjetiti krotkom i ranjivom pod beskrajnom kapom svemirskom. Nedostaje mi tvoj smijeh, zavjerenički pogled, sposobnost da bez riječi pronikneš u najskrovitije zakutke moje duše. Jednostano... nedostaješ. Pa se pitam, osjećaš li i ti istu prazninu? Promatraš li me odnekud odozgo, žališ li možda, onako iskreno kako si jedino ti znala, što nas vremena i prostori dijele. A ove zvijezde što paraju nebo, jesu li baš sve suze sv. Lovre, ili je koja možda i iz tvog oka skliznula? U nepovrat...
PS.
Vir, 12. kolovoza 2010. Ležim na mekoj travi s dvije mlade djevojke, djevojčice još. Jedna od njih moja je kći. Zagledane smo u nebo, ja prepuna emocija a one uzbuđene i oduševljene jer prvi puta gledaju potok meteora. Objašnjavam im što se to na nebu događa, pričam im o zviježđu Perzej iz kojeg prividno izlazi meteorski roj Perzeidi i napominjem da je ta pojava u narodu znana kao suze sv. Lovre. Upijaju svaku riječ, ponavljaju i propitkuju, kao da bi u nekoliko trenutaka htjele doznati sve tajne svemira. Tada spominjem tebe. Djevojčicu s kojom sam nekada upoznavala i zavoljela zvijezde. Ženu koja je otišla prerano, a ja se s tim još nisam pomirila. One slute veličinu moje tuge, šutke me primaju za ruke i prave se da ne vide izdajnički trag suza na mom obrazu. Moja kći kaže – mama, možda i ona noćas plače. Nebom, širok trag ostavljajuć, proleti zvijezda. U nepovrat...
ponedjeljak, 26.07.2010.
REKLA JE DA...
Draga F. i dragi R. ...
sretni neka vam budu svi dani vaši budući...
utorak, 20.07.2010.
TIŠINA
izreći ću tvoje ime negdje pred svitanje
samo jednom još
a onda zanijemiti
želje zapečatiti šutnjom
i povezati čvrstim konopom stvarnosti
(naraskidive čvorove zavezat ću
da ih neumoljive ruke vremena
nikada više ne raspetljaju)
kako ću dalje pitaš se
ne brini
ja umijem trajati i u tišini
ja umijem šutjeti
opkoljena osmijesima nekih sretnijih ljudi
i hoditi svijetom zaštićena neprobojnim oklopom
naizgledne bezosjećajnosti
učahurena u iluziji zadovoljstva
šutke ispraćati zalutale udvarače
željne tek pokojeg ishitrenog zagrljaja
ja mogu dočekivati zore usplahirenih ruku
i očiju upalih od nesnivanja
ali bez ijednog uzdaha odbjeglog
(toliko je u meni prkosa skorenog)
ja umijem satima stajati na kiši
bez da itko pomisli da plačem
samo još jednom izgovorit ću ime tvoje
tiho
jedva čujno
da ne uznemiri vjetrove
ledeni zvuk moga glasa
otrgnut iz jecaja neke zaboravljene jeke
da ne obeščastim s tih nekoliko slova
sve raspamećene uzlete duša
za nekih sretnijih vremena
da ne pomisliš kako žalim
za riječima nekim
prešućenim
izgovorenim
ili tek u misao zametnutim
i šutjet ću danima
godinama
okamenjena od straha
da glas mi se slučajno ne omakne
kad san me ipak prevari
u noći nekoj
od guste tuge satkanoj
šutjet ću sve dok
obeshrabren
ne svikneš na tišinu mog glasa
i dok presahle usne ne zaborave
kako se uopće zoveš
četvrtak, 01.04.2010.
TEBI, MALENA MOJA...
Želim ti, jedina moja,
sunca koliko stane u zjenicu modrog ti oka,
ljubavi koliko podnijeti znade još djetinje ti srce
i dobrote pregršt,
koliko rukom tananom obuhvatiti možeš.
Želim ti, najdraža moja,
da pamtiš djetinje snove dok na ramenu si mome
od svih pogleda zlokobnih zaštićena počivala,
prvo proljetno cvijeće koje smo u vijenac plele
i u zlaćane uvojke tvoje uplitale,
i ubod ružina trna
kad ljepotom zanesena nisi ga vidjela
pa prstić nježni rasparala.
I nadam se,
onako majčinski iskreno i brižno,
da ponijet ćeš u sebi za dane neke buduće
spoznaju kako su i snovi i ljepota i bol jednako vrijedni
i duši neophodni.
Želim ti, malena moja,
dok utiskujem poljubac u tvoj porculanski obraz,
da sačuvaš osmijeh vedar za neka tmurna vremena
i dijete u sebi u godinama kad postaneš žena.
(Malena moja, sretno ti proljeće petnaesto...)
nedjelja, 28.03.2010.
KAŽI, KAŽI LIBE STANO
Edna od ponajubavi pesni, ali mnogu tažna.
Ne znam dali ima potažna i požalna makedonska pesna od ovaa.
A Rade i Kaliopi - nikoj ne može da gi zameni...
(svekrva mi je Makedonka pa smo bile na koncertu Ezerki & 7/8,
a usput vježbam jezik... )
Kaži, kaži libe Stano,
što si nažalena.
Dali pari nemaš, Stano,
ili ruba nemaš.
Se si imam, libe Dime,
samo edno nemam.
Samo edno nemam, libe,
od srce poroda.
Jas ke odam, libe Stano,
vo Soluna grada.
Ke ti kupam, libe Stano,
dete pozlateno.
Ah, što ke mi, libe Dime,
dete pozlateno?
Koga nema, da mi kaže,
od srca majčice.
ponedjeljak, 15.03.2010.
KAP PO KAP ZA JEDAN MALI SLAP
Naš veliki humanitarac Marijo Herman, u ovoj našoj blogosferi znan kao Humanitarni Niskozemac, pokrenuo je novu akciju za malu Anju. Kako se ne bih mnogo trudila tipkanjem, jednostavno kopiram Marijev post kojim poziva sve blogere na humanitarnu akciju "Kap po kap za jedan mali slap":
" Mala princeza Anja uskoro ide na operaciju kuka u Lovran pa su se roditelji male Anje bacili u potragu za kupnjom elektromotornog invalidskog kreveta i ortopedskog madraca (u zadnje vrjeme Anja spava s roditeljima u istom krevetu). Uz to kupuju i nova kolica sa svim potrebnim dodacima te invalidsku stajalicu. Iznos za sve te stvari iznosi izmedu 30 i 40 hiljada kuna a HZZO pokriva tek jedan mali dio. Kad sam pitao roditelje kako će platiti kazali su da osim sto će jedan dio pokriti HZZO oni imaju još nešto od prošlih akcija a za ostalo će se već nekako kao i uvjek snaći.
Ja sam im odmah kazao da od mene i moje Udruge te mog prijatelja Paula u startu mogu računati na 300 eura a da ću se za ostalo pobrinuti ja, odnosno da ću na svom blogu pokrenutu akciju kako bi se sakupio potrebni iznos.
Zato vas ovim putem osobno zamoljavam bez ikakve prislile da se uključite u ovu moju humanitarnu akciju kako bi se maloj Anji nabavio krevet, madrac, stajalica i kolica. U akciju se možete uključiti na više načina:
1. Mozete kopirati ovaj post na svojim blogovima ili fejsovima (otvoriti i grupu)
2. Možete apelirati na sve medije, sponzore i donatore koji mogu pomoći
3. Možete osobno pomoći ako uplatite koju kunu na Anjin žiro račun otvoren u Zagrebačkoj banci za Hrvatsku 2360000 – 1000000013 s pozivom na broj 3113728810 a iz inozemstva br.žiro računa u Zagrebačkoj banci 2360000-1000000013 broj deviznog računa 2435841613 Iban broj: HR323600003226926047 Swift Code: ZABAHR2X Av.Dubrava 43 10040 Zagreb Poslovnica 016407
Jer imajte na umu da vama možda neće nedostajati par kuna koje ste odvojili od jutarnje kave a roditeljima će puno značiti a KAP PO KAP ČINI JEDAN MALI SLAP.
O samom tjeku akcije, koliko je sakupljeno, tko se sve od medija, sponzora, donatora, blogera i prijatelja uključio pravodobno ću vas obavjestiti na mom blogu a o maloj Anji možete više čitati na njihovom blogu http://malaanja.blog.hr/"
Svima koji se na bilo koji način uključe u ovu akciju, od srca hvala!
četvrtak, 04.03.2010.
ZA PUNE LUNE ...
usnuh proplanke meke kojima nisi hodio
niske jutrenja plavih u kojim me nisi pohodio
i sanjah serenade koje mi nisi pjevao
frak sa leptir mašnom što nisi za me odijevao
sanjah zatomljen uzdah što si ga od mene skrivao
pupoljke oholih ruža što nikad mi nisi darivao
kuću sa crvenim krovom usnuh i drvenim vratima
u kojoj nisam se tebi nadala, čekala satima
sanjah sebe bez tebe i suza je već zacaklila
tad s ove strane snova ruka me tvoja dotaknula
ugledah odraz svog smješka, moj pogled u očima tvojim
ma nek te preotmu snovi na javi dok zovem te svojim
srijeda, 17.02.2010.
MEMENTO
čudno su zadrhtale raspucane daske
nakon njena odskoka...
kao da se boje neće li zauvijek ostati
u pokretu okamenjena
izvan granica prostora i vremena zarobljena
u najdražoj haljinici baletnoj
o zrak ustajali obješena
nitima nevidiljivim...
ovdje je slobodna...
na tren
i sama se zapitala
hoće li se kazaljke sata ikada više pomaknuti
u bilo kojem smjeru
ili će u vječnost uplesati sada
kad konačno počinje pripadati sebi...
jer jedino ovdje
u skoku
u letu
između dva koraka plesna
zaustavljena
ona ćuti otkucaje svojeg ustreptalog srca...
a slutila je
prevarit će je vrijeme
i novi god urezan duboko u stablo njena dozrijevanja
dočekat će je
čim vršcima prstiju nemirnih
ponovno dotakne tlo...
(dragoj balerini...)
