poezija duše

subota, 23.11.2013.



Znaš li čega se na kraju najviše bojim?
Da ćeš jednom, nakon nebrojenih godina u kojima ćeš ljubiti tko zna koliko nevjernih usana, nakon mnogo ledenih noći u kojima ćeš se trzati iz sna u nepoznatoj, tuđoj postelji, shvatiti da si izgubljen i usamljen u nečijem zagrljaju.
I da ćeš možda (možda, kažem) pomisliti da ti je žao. I reći mi to.
Bojim se da čak ni tada neću imati snage da ti oprostim.

23.11.2013. u 22:19 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.11.2013.


Pričala mi je o životu u Vukovaru u to vrijeme užasa i suza, kad je zemlja danonoćno drhtala od nemoći i beznađa.
Njena majka je svakoga dana odlazila na posao u bolnicu, previjala rane vojnicima, staricama, djeci, sklapala oči onima koji nisu imali sreće i strepila od trenutka kada će na krvavom ležaju ugledati neko poznato lice.
A ona je ostajala u praznoj, hladnoj kući, šćućurena u kutu, širom otvorenih očiju u prevelikom strahu, i osluškivala topove, avione, tenkove, mitraljeze, svu onu silnu vojnu mašineriju kojoj ni ime nije znala... niti joj je to bilo bitno u tom trenutku.
Njen grad je mirisao na paljevinu, na mržnju, na prkos, na nadu, na očaj... Njen grad je izdisao, gušeći se u vlastitoj krvi, pokapajući vlastitu djecu. Njen grad je vrištao od nemoći, jecao nad razrušenim domovima i pokošenim drvoredima, tugovao za prerano i zauvijek prekinutim djetinjstvom.
Ona nije plakala. Samo bi rukama obujmila koljena i lagano se njihala naprijed - natrag, trgnuvši se svaki puta kad bi se zemlja zatresla. Znala je, negdje tamo vani su njen otac i njena braća. Umorni su, gladni, uplašeni, i možda im je hladno, možda su se zaželjeli doma, pucketanja vatre u kaminu i majčina brižna zagrljaja. Ali stoje tamo negdje, na braniku Hrvatske - kako to vole reći oni na televiziji. Ona bi pomislila na njih svaki puta kada bi Vukovar jauknuo od bola i poslala im u mislima poljubac.
A kako se bližio trenutak da se njena majka vrati iz bolnice, u njoj je rastao strah. Čekala je da začuje škripanje ulaznih vrata, u nekom nestvarnom, usporenom vremenu, i jedino od čega je strepila u tom trenutku bilo je da će ugledati majku kako plače...

17.11.2013. u 22:00 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 28.08.2013.

Pssst...

Samo šuti…

Dok tišine krijepe i vidaju rane
a utvare prošlosti snivaju u sjeni

Zavuci se u šutnju
i dočekuj praskozorja bezglasno
bez šapata
bez vriska
jer u škrinji prepunoj besmislenih riječi
onu pravu ionako pronaći ne umiješ

Samo…
šuti

28.08.2013. u 23:11 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.06.2013.


Trebao si pripadati meni. Ne nekome tko pod jastukom ne čuva sve tvoje osmijehe poklonjene za nekih sretnijih vremena. Tko nije brisao suze nakon tvojih odlazaka, i ne sjeća se noći ispunjenih samoćom i tišinom. Tko nije okusio tugu zbog tvojih razočarenja i nije s tobom dočekivao zore raspamećene od strasti.

Trebao si biti moj. Ne zbog obećanja izrečenog jednog davno. Trebao si to željeti; svakim dahom, svakom riječju, svakom mišlju. Živjeti za to da ugledaš poznatu iskru u mom oku i utoneš u moj mir kad postane teško.

Trebao si imati snage da ispružiš ruku…

02.06.2013. u 12:23 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.10.2012.


Ne tako davno nedostajao mi je tvoj smijeh, ruka zagubljena u zapetljanim pramenovima moje kose, i ono neizostavno „laku noć malena“ prije no podaš se snu. A onda je, nekako čudno pritisnuto teretom prolaznosti, i to izblijedilo. Sad mi nedostaje čak i to da mi nedostaješ…

14.10.2012. u 16:23 • 8 KomentaraPrint#

petak, 10.06.2011.

POKLON PRIJATELJA



Dugo te nema na razmeđi snova
a toliko toga još mogla bi dati
Ja čekam,
i šutim…

A slutim;
kad zalutam jednom pod prozore tvoje
po tuzi ću te prepoznati

-------------------------------------

Hvala ti dragi R. na ovim divnim stihovima...

10.06.2011. u 15:22 • 35 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.09.2010.

TVOJE RUKE









Uzdam se u tvoje ruke.
Jer, doći će vrijeme
kad širinom oka nećeš obuhvatiti svu moju tugu
a srce naviklo na spokoj
ne prepozna nemir u mom dahu.

Kad, naučen da raspoznaš nafinije promjene
u boji mog glasa,
ne uspiješ odrediti smjer mojih koraka,
a riječ u grudima zamre
ustrašena ledenim odjekom mojih tišina...
ja uzdat ću se u tvoje ruke.

Jednostavno,
propni se na prste
i nježno s neba uberi mi zvijezdu.

Tad znat ću – ništa izgubljeno nije!

06.09.2010. u 15:02 • 108 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.08.2010.

ŽELIM, ŽELIM...



Zvijezda za zvijezdom, suza za suzom, raskošnim su baršunom nebeskog svoda i pustopoljinama obraza moga nježno klizile. U nepovrat...

Želim, želim, želim... Toliko je želja duša nemirna izrodila, a najveća od svih ispuniti se ne može. Jer tebe, mila, vratiti ne mogu, iako su uza te vezana najljepša moja sjećanja na nevine dane djetinjstva, iako na te podsjeti svaki pogled uprt ka rascvalim poljima svemira.

Sjećaš li se kako smo nestrpljivo očekivale noći uoči Velike Gospe, pa krišom na rosnoj travi ležale do prvih naznaka zore i brojale zvijezde padalice. Nizale smo želje mladenačke k'o skupocjenu bisernu ogrlicu te je od zavidnih pogleda pažljivo skrivale. Da u tajne naše tkogod ne pronikne, da nadanja nam i snove netko ne urekne. Shvatile smo ubrzo da se želje ne ostvaruju tek stoga što su u misao uobličene ili glasno izrečene, no, to ljepotu tih trenutaka nije umanjilo. Oni mudriji i s manje zanosa odavno bi odustali. Mi smo staloženo zaključile da bi na svijetu nastao kaos kad bi svatko, pa tako i nas dvije, dobio baš sve što poželi, i kroz smijeh nastavljale nabrajati: želim, želim, želim...

Zvijezda po zvijezda, suza po suza, tiho su padale u toplu ljetnu noć. Znaš, mila, željela bih te ponovno primiti za ruku kad tama obgrli dosege našeg oka, i u tom se zajedništvu osjetiti krotkom i ranjivom pod beskrajnom kapom svemirskom. Nedostaje mi tvoj smijeh, zavjerenički pogled, sposobnost da bez riječi pronikneš u najskrovitije zakutke moje duše. Jednostano... nedostaješ. Pa se pitam, osjećaš li i ti istu prazninu? Promatraš li me odnekud odozgo, žališ li možda, onako iskreno kako si jedino ti znala, što nas vremena i prostori dijele. A ove zvijezde što paraju nebo, jesu li baš sve suze sv. Lovre, ili je koja možda i iz tvog oka skliznula? U nepovrat...


PS.
Vir, 12. kolovoza 2010. Ležim na mekoj travi s dvije mlade djevojke, djevojčice još. Jedna od njih moja je kći. Zagledane smo u nebo, ja prepuna emocija a one uzbuđene i oduševljene jer prvi puta gledaju potok meteora. Objašnjavam im što se to na nebu događa, pričam im o zviježđu Perzej iz kojeg prividno izlazi meteorski roj Perzeidi i napominjem da je ta pojava u narodu znana kao suze sv. Lovre. Upijaju svaku riječ, ponavljaju i propitkuju, kao da bi u nekoliko trenutaka htjele doznati sve tajne svemira. Tada spominjem tebe. Djevojčicu s kojom sam nekada upoznavala i zavoljela zvijezde. Ženu koja je otišla prerano, a ja se s tim još nisam pomirila. One slute veličinu moje tuge, šutke me primaju za ruke i prave se da ne vide izdajnički trag suza na mom obrazu. Moja kći kaže – mama, možda i ona noćas plače. Nebom, širok trag ostavljajuć, proleti zvijezda. U nepovrat...

23.08.2010. u 15:20 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.07.2010.

REKLA JE DA...



Draga F. i dragi R. ...
sretni neka vam budu svi dani vaši budući...

26.07.2010. u 09:16 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 20.07.2010.

TIŠINA



izreći ću tvoje ime negdje pred svitanje
samo jednom još
a onda zanijemiti
želje zapečatiti šutnjom
i povezati čvrstim konopom stvarnosti
(naraskidive čvorove zavezat ću
da ih neumoljive ruke vremena
nikada više ne raspetljaju)

kako ću dalje pitaš se

ne brini
ja umijem trajati i u tišini
ja umijem šutjeti
opkoljena osmijesima nekih sretnijih ljudi
i hoditi svijetom zaštićena neprobojnim oklopom
naizgledne bezosjećajnosti
učahurena u iluziji zadovoljstva
šutke ispraćati zalutale udvarače
željne tek pokojeg ishitrenog zagrljaja

ja mogu dočekivati zore usplahirenih ruku
i očiju upalih od nesnivanja
ali bez ijednog uzdaha odbjeglog
(toliko je u meni prkosa skorenog)
ja umijem satima stajati na kiši
bez da itko pomisli da plačem

samo još jednom izgovorit ću ime tvoje
tiho
jedva čujno
da ne uznemiri vjetrove
ledeni zvuk moga glasa
otrgnut iz jecaja neke zaboravljene jeke
da ne obeščastim s tih nekoliko slova
sve raspamećene uzlete duša
za nekih sretnijih vremena
da ne pomisliš kako žalim
za riječima nekim
prešućenim
izgovorenim
ili tek u misao zametnutim

i šutjet ću danima
godinama
okamenjena od straha
da glas mi se slučajno ne omakne
kad san me ipak prevari
u noći nekoj
od guste tuge satkanoj

šutjet ću sve dok
obeshrabren
ne svikneš na tišinu mog glasa
i dok presahle usne ne zaborave
kako se uopće zoveš

20.07.2010. u 15:32 • 20 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< studeni, 2013  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Listopad 2012 (1)
Lipanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (7)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (10)
Ožujak 2008 (8)
Veljača 2008 (11)
Siječanj 2008 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


posjetitelja


Copyright © Poezija duše

Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.
Hvala!



ŠTO?

Ovaj blog sadrži pjesme koje ja napisah. Različitih tematika, raznih stilova, s rimom ili bez nje,..
U svakom slučaju, ovi stihovi preslika su moje duše - ogoljele, beskrajne,čiste.

Kao što reče jedan moj prijatelj "buldog":
Noćas mi duša narasla, svemir u nju stane.

KOME?


Otvaram se svima koji pišu, koji uživaju u poeziji, koji me znaju i svima koji slučajno zalutaju na moj blog.
Unaprijed hvala na posjetima i komentarima.

ZAŠTO?


Namjera mi je bila predstaviti moje pjesme javnosti i na ovaj način. Neki ih već dobro znaju, neki će pročitati ove stihove po prvi puta. Jednima će se svidjeti, drugima ne. No, ukoliko nekome uljepšam barem jednu minutu - moja misija je ispunjena!

MISAO VODILJA


Vi gledate stvari kakve jesu i pitate - zašto?
Ja sanjam stvari kakve nikad nisu bile i pitam - zašto ne?
(G.B.Shaw)


POVIJ ME U PJESMU...

Povij me u pjesmu,
riječju me podoji.
Kad ne bude me više -
rastoči me u stih !


PJESMA KOJA TO NIJE

Bez riječi je moja pjesma,
prazan okvir moje duše.
Presahla su moja vrela.
Moje muze utihnuše.

POŽELI...


...i bit ću ti jutro, neprospavana noći
bit ću ti vrisak, bezglava tišino
bit ću ti ušće, nabujala rijeko

Poklon prijatelja:
RIJEČ

Riječi su Tvoje uronjene
u kristalne suze
što niz prljava lica naša teku
i čiste pore, dubinski i snažno...

Riječi su Tvoje svijeće
što nam svijetlo daju i put osvjetljuju
jer izgubljeni smo mi bez njih

Riječi su Tvoje cvijeće
u čijem se mirisu kupamo
da otklonimo trulež...

Riječi su Tvoje voda
živa voda, što teče iz Srca Tvoga
i život nam njome napajaš...

Riječi su Tvoje stopljene u pjesmu
Prožeta duhom Tvojim
naša je poezija duše...

Defton

MOJ SHOGOR

Streha

MOJ NEĆAK

Dorian

SVRATIM DO NJIH...

Auroraisa
Bez šavova
D.D.
Defton
Desert rose
Diabolica
Dida
Dražen
Dream_maker
Dubinama sebe
Đus
Exnesretnaslika
Galijanus
fra Gavun
Irnan - NPZ
Istina o životu
Ivica Smolec
Koraljka
Laetitia Dale
Laura
Little words of mine
Mala Anja
Marija
Mary2210
Miris dunje
Mladamama
Mladen
MojMiha2
Morska zvijezda
Mrak66
N@t@
Niskozemac
Odmor za umorna srca
Palomine zvijezdice
Pipi
Pipi duga
Promatram, razmišljam
PROROK (!)
Pticabezkrila
Purpulica
Ringišpil
Ru
Safiris
Scorpions2
Sewen
Spark
Sudbino nepoznata
Tayana
Tinolovka
Tratincicamala
Tražeći sebe
U sjeni vrbe
Viam Inveniam
1step2far
Zauzeti
Zarobljeno more
Zrakoplov

O MENI ...

Mirjana Marković.
Hercegovka u Velikoj Gorici.
Udana; dva sina, jedna kćer.
Omiljena boja ljubičasta.
Volim ruže.
Ne volim hladnoću.
Uživam u dobroj glazbi i dobrim filmovima.
Volim spavati.
Ne volim kućanske poslove, pogotovo pranje posuđa.
Volim suho cvijeće i ukrase kojima je jedina svrha da budu lijepi.
Obožavam dalmatinske klape.
Željela bih posjetiti piramide u Egiptu.

MOJE PJESME

(Ne)buđenja
Bježim
Gradim kule od osmijeha
Uspavanka
Jednostavno jesi
Nisi sam
Muk
CT
Naricaljka zvijezda
Epilog
Samoća
Praznine
Pjesnik
Mene ne
Pogledi
On je pamti
Nek' da mi se
Aba
Šapat iskona
Bez mene
Ti
Nedostajanje
Molitva
Kad poželim ugasit vatre
Na granicama
U crkvi usnulog Isusa
Potraga
Odsjaj neizbježnog
Povratak
Budi tu
Oporuka
Dom anđela
Bol
Želja
Kavez
Snovi
Vjetre
Poziv
Pobjeda
Od visina strah
Ispunjenje
Umjesto hvala
Zagrljaj zemlje
Moj otac je stijena
Kraljevstvo snova
Otiskivanje
Pjeva mi šuma
Kad budem vatra
Zbog tebe
Meko je moje krilo...
Uzmi me
Shabel
Šapat
Dodir srebra
U meni kiše
Utjeha
Dodiri
Oči boje djetinjstva
Omeđena javom i snom
Moja žita
Odgovor
(Ne)zaborav
U daljini jablani
Oproštaj
Naslućivanje
Osluškivanja
Jesen
Jednom još
Tko mi te uze?
Tounjčica
Znaš li...
Doba škorpiona
Ti si taj
Oluja
Otkrivenje
Little girl...
Nad provalijom
Zemlji Hercegovoj
Pitam se
Bit ću tu
Početak
Predah
Desire
Rijeka sam, tiha
Za kraj...
Odabiri
U mojoj kosi...

Web Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se